Jeste li se ikada osjećali nekako maglovito kao da živite u snu iz kojeg se ne možete probuditi? Jeste li se osjećali odvojeno od svoje okoline ili vlastitog tijela i uma? Možda ste imali osjećaj kao da ste ispali iz vlastitog tijela ili kao da je svaki vaš pokret mehanički ili da radi na autopilotu. Ne bojte se jer niste sami i nećete poludjeti. Ako ste ikada imali neki od tih osjećaja, vjerojatno ste se zapitali: “Hoću li poludjeti?”, “Imam li shizofreniju”, “Hoću li se ikada vratiti na staro?”. To su najčešća pitanja koja si ljudi postavljaju nakon što dožive neke od prethodno navedenih simptoma. I ja sam bio jedan od tih pojedinaca i moj cilj je ispričati vam svoju priču i učiniti sve što mogu da vam pomognem razumjeti, izliječiti ili se barem nositi sa simptomima i olakšati vašu patnju.
Važno je napomenuti da ja nisam psihijatar niti tvrdim da moje metode djeluju, ali mogu vas uvjeriti da nećete zauvijek ostati zaglavljeni u svojim derealizirajućim mukama i da ćete na kraju pronaći način da budete još bolja osoba nego što ste bili prije pojave derealizacije/depersonalizacije.
Što je derealizacija i koja je razlika između derealizacije i depersonalizacije?
Derealizacija je pojam koji se opisuje kao osjećaj da okolina nije stvarna, dok je depersonalizacija stanje u kojem se misli i osjećaji čine nestvarnim ili kao da ne pripadaju nama. Poremećaj depersonalizacije-derealizacije javlja se kada uporno ili opetovano imate osjećaj da se promatrate izvan svog tijela ili imate osjećaj da stvari oko vas nisu stvarne. Derealizacija se obično javlja s drugim neurološkim stanjima poput epilepsije (osobito epilepsije temporalnog režnja), migrene i ozljede glave. Derealizacija također može biti simptom ozbiljnih poremećaja spavanja i mentalnih poremećaja poput poremećaja derealizacije, graničnog poremećaja ličnosti, bipolarnog poremećaja i drugih psihičkih stanja. Kanabis, psihodelici, disocijativi, kofein i nikotin mogu izazvati osjećaj derealizacije ili ga oponašati, osobito ako se uzimaju u prekomjernim količinama. Derealizacija se može pojaviti u sklopu sindroma ustezanja tijekom odvikavanja od alkohola ili lijekova poput benzodiazepina.
Depersonalizacija je (najčešće) simptom anksioznih poremećaja (poput paničnog poremećaja), deprivacije sna, migrene, epilepsije, opsesivno-kompulzivnog poremećaja, teškog stresa ili traume, tjeskobe, no može se pojaviti i nakon uzimanja rekreacijskih droga – osobito kanabisa, halucinogena, ketamina i MDMA.
Bitno je naglasiti kako se smatra da je poremećaj depersonalizacije-derealizacije uglavnom uzrokovan interpersonalnom traumom kao što je zlostavljanje u djetinjstvu.
Prvi korak u pomaganju sebi je razumijevanje što se događa u vašem mozgu tijekom derealizacije.
Poznata poljska fizičarka i kemičarka, Marie Curie je rekla: “Ničega se u životu ne treba bojati, samo treba razumjeti. Sada je vrijeme da shvatimo više, kako bismo se manje bojali.”
Ukratko, ovo je neuroznanost derealizacije:
Prefrontalni korteks: dio mozga koji je uključen u planiranje, upravljanje emocionalnim reakcijama i prilagođavanje složenih ponašanja.
Limbički sustav: dio mozga uključen u naše bihevioralne i emocionalne reakcije.
Nije u potpunosti poznato koji su sve moždani sklopovi odgovorni za osjećaj derealizacije, depersonalizacije ili oboje. Međutim, postoje dokazi da prefrontalni korteks može inhibirati neuronske sklopove koji inače čine osnovu emocionalnog iskustva. Dijelovi mozga koji mogu uzrokovati emocionalne i kognitivne promjene u ovim poremećajima mogu biti prefrontalne i limbičke regije uključene u kognitivno-emocionalnu regulaciju. Drugim riječima, dio vašeg mozga koji normalno uzrokuje vaš emocionalni odgovor može, u ovim poremećajima, paradoksalno inhibirati ili zaustaviti normalan ili pojačan emocionalni odgovor.
Doista, studije funkcionalne magnetske rezonancije pacijenata koji pate od
depersonalizacijsko-derealizacijskog poremećaja pokazale su smanjenje aktivnosti u regijama uključenim u afektivnu obradu (limbičke regije).
Također, može doći do pojačanog regrutiranja inhibicijskih prefrontalnih regija na emocionalne podražaje. Ali kako objasniti zašto vaš mozak izvodi takve trikove s vama i/ili radi protiv vas? Jedna hipoteza je da se mozak pokušava zaštititi od teške emocionalne traume i da se kao mehanizam suočavanja odvojio od vanjskih podražaja kako bi spriječio daljnje oštećenje.
Ova hipoteza je prilično logična s obzirom na to da i drugi disocijativni poremećaji obično imaju korijene u određenim traumatskim događajima.
Naš mozak sposoban je zaštititi nas putem procesa odvajanja (detachment).
Međutim, nastaje kolateralna šteta jer je lako zapeti u mjesto koje bih nazvao anksioznom petljom.
Ključno je shvatiti da možda ne patite od poremećaja depersonalizacije-derealizacije, ali da vaša stalna tjeskoba uzrokuje da se osjećate odvojeno (eng. detached).
U tom slučaju, vaša depersonalizacija i/ili derealizacija je vrlo vjerojatno simptom vaše tjeskobe.
Anksioznost i derealizacija
Svi se povremeno osjećamo tjeskobno i svi imamo različite simptome i mehanizme kako se nositi sa svojim iracionalnim strahovima. Međutim, neki od nas se s njima nose bolje, a neki lošije. Dugotrajna tjeskoba ima štetne učinke na naš um, tijelo, naše društvene sposobnosti i naše živote. Takva dugotrajna tjeskoba korijen je mogućih simptoma koje smo ranije objasnili.
Jedna od prvih stvari koje nam padaju na pamet kada osjetimo ove simptome je: “Zašto ja?”, ili “Bio sam savršeno zdrav prije ovoga!”, “Je li mi sinoćnji “loš trip” uništio život !?”
Odgovor je vjerojatno ne.
Što god bio okidač za vašu derealizaciju, postoji velika vjerojatnost da ste imali neriješenu traumu ili dugotrajnu tjeskobu. Mnogi lijekovi koje sam prije spomenuo mogu poremetiti biokemiju vašeg mozga (posebno u mozgu koji se još razvija), ali okidači ne mogu biti jedina tema kada je u pitanju derealizacija.
Svi smo tisuću puta čuli kako su droge loše za vas, ali neizbježni stres i tjeskoba s kojima se nosimo u svakodnevnom životu pravi su korijeni koji uzrokuju sav taj psihički nered. Nažalost, premalo se govori o tjeskobi i njenom trajnom oštećenju našeg mozga. Drugim riječima, anksioznost je usko povezana s derealizacijom i depersonalizacijom. Dugotrajna anksioznost je korijen mogućih epizoda “odvojenosti”, a sama odvojenost može uzrokovati ozbiljnu anksioznost. Na taj način lako je zapasti u začarani krug iz kojeg je u početku teško izaći. Ključ uspješnog početka vašeg procesa ozdravljenja je razumijevanje anksiozne petlje:
Nakon što uspješno zaustavite anksioznu petlju, postoji velika šansa da će vam se simptomi poboljšati. Možda će trebati neko vrijeme, ali uz odgovarajuću farmakoterapiju, psihoterapiju i odlučnost, svakako ćete biti na pravom putu do oporavka.
Autor: Luka Kusić
Institut za mentalno zdravlje 